što činim ako ne mogu utvrditi podrijetlo svoga aluminija

Nedostajući podaci o podrijetlu nisu slijepa ulica

Ako se podrijetlo aluminija ne može utvrditi, to ne znači automatski da se pasport ne može izdati. ESPR (Uredba (EU) 2024/1781) postavlja obvezu dostave podataka na subjekte u lancu opskrbe: proizvođača, uvoznika i strane koje slijede u lancu, svaki za dio informacija o kojem raspolaže. Onaj tko se nalazi kasnije u lancu — na primjer pretvorbenik aluminijskih polufabrikata — ovisi o podacima o podrijetlu o čemu može i želi dijeliti dobavljač. Ako ti podaci nedostaju, prvi je korak utvrditi gdje se točno problem nalazi: je li dobavljač sam ne zna, želi li dobavljač to ne dijeliti, ili se podrijetlo kod mješovitog ili recikliranog materijala jednostavno ne može vratiti na jedan izvor.

Za one za koje je to problematično, a i za one za koje nije

Ovo pitanje posebno se javlja kod poduzeća koja kupuju aluminij od dobavljača koji sam stoji daleko od izvorne proizvodnje, ili kod materijala koji je presljeđen iz otpada ili mješovitih serija. Onaj tko je sam proizvođač ili uvoznik aluminija, u većini slučajeva ima uvid u podrijetlo, jer ti podaci već pripadaju vlastitoj proizvodnji ili uvozu. Problem se javlja jače kod posrednika: proizvođač profila ili ljevaonica koji kupuje od trgovca, koji pak kupuje od talionice, koja pak obrađuje mješavinu primarnog i sekundarnog aluminija. Kod podataka koji dolaze iz mješovitog otpada točno podrijetlo je po definiciji teže utvrditi nego iz jednog, praćljivog izvora — to je drugačije pitanje od dobavljača koji jednostavno ne dostavi podatke, i dobro je da se ta dva scenarija ne miješaju. Ova stranica govori o prvom: nemanja pristupa podacima koji u principu postoje, ali se ne dijele ili nisu proslijeđeni.

Pravila vrijede već, obaveza prijave preko pasporta još ne

Obaveze iz ESPR-a da se podaci proslijede u lancu opskrbe vrijede od trenutka primjene uredbe, ali delegirani propis koji specifično za aluminij određuje koje su podatke obvezne u pasportu još nije objavljen. U planu rada Europske komisije za 2025-2030 očekuje se delegirani propis za aluminij 2027. godine. Kada će se pasport za polufabrikate od aluminija stvarno postati obavezan, još nije sigurno — točan datum kada pasport postaje obavezan slijedi na ovoj stranici čim je taj propis dostupan. Do tada nema zakonske obaveze da se već prikazuje kompletan pasport s podacima o podrijetlu, ali navika bilježenja i postavljanja upita o podrijetlu je nešto na čemu se može graditi već sada, upravo zato što nedostajući podaci često nije moguće ispravljiti brže nego što treba.

Što napraviti ako nedostaju podaci o podrijetlu

Prvi je korak provjeriti točno koji se podaci traže i zašto ih nema — pregled koji podaci trebaju biti zatraženi od dobavljača pomaže da razgovor bude konkretan, umjesto da se u općim izrazima traži "podrijetlo". Često se ispostavi da dobavljač ima podatke ali ih ne šalje standardno, i tada je usmjereno pitanje često već dovoljno. Ako podrijetlo ostane nejasno čak i nakon upita, drugi je korak provjeriti je li to zbog načina kako je materijal sastavljen: kod aluminija koji od više dobavljača dolazi za istu leguru postoji drugačije pitanje nego kod jednog izvora, i pristup za kombiniranje podataka od više dobavljača u jedan pasport tada je relevantnije nego inzistiranje na podrijetlu koje se više ne može utvrditi. Ako dobavljač strukturalno ne želi dijeliti podatke, to je drugačiji scenarij od podataka kojih jednostavno nema — pristup za to je opisan na stranici o tome što napraviti ako dobavljač ne dostavi podatke. Za duži rok razumno je da isporuka tih podataka ne bude prepuštena memoriji ili dobroj volji dobavljača, već da se fiksira u uvjetima nabave, tako da nova narudžba ne počne ponovo s istom neizvjesnošću.

Gdje se ovo temelji: članak 27 i članak 38 ESPR

Članak 27 ESPR-a (Uredba (EU) 2024/1781) opisuje obaveze proizvođača, uključujući stavljanje na raspolaganje informacija potrebnih za digitalno putovnicu proizvoda. Članak 38 iste uredbe odnosi se na druge subjekte u lancu opskrbe i određuje da i oni, u dijelu informacija koje posjeduju, moraju dostaviti podatke stranci koja sastavlja putovnicu. Nijedan od ta dva članka ne određuje što se događa kada te informacije zapravo nisu dostupne jer se podrijetlo više ne može utvrditi — tekst uređuje obavezu dijeljenja onoga što postoji, a ne kako postupiti s rupom u lancu. Čim bude objavljena delegirana odluka za aluminij, iz nje će vjerovatno biti jasniji način rukovanja takvim rupama u praksi; do tada je najsigurniji put razgovor s dobavljačem i vlastiti dogovori nabave trebali bi biti u redu.

Onaj koji se sada susreće s nedostajućim podacima o podrijetlu, trebao bi započeti s upitom dobavljaču o specifičnim podacima koji nedostaju, i istovremeno fiksirati u vlastiti proces nabave koje informacije moraju biti standardno poslane pri sljedećoj isporuci.