Smjem li uništiti neprodan zalihi aluminija?

Što trebate konkretno učiniti

Što se od vas očekuje

ESPR sadrži odvojen dio o uništavanju neprodanih potrošnih dobara: članci 23. do 26. Uredbe (EU) 2024/1781. Taj dio nije primarno napisan za aluminijske polufabrikate, već za potrošna dobra u širem smislu. Za poduzeća koja rade s aluminijem, relevantno ga je ipak poznavati, jer se sistematika — izvještavanje, i u određenim slučajevima zabrana — kroz delegirane akte popunjava po produktnoj grupi. Što će se točno primjenjivati na aluminium, još nije utvrđeno.

Obaveza izvještavanja o uništenim neprodanim proizvodima

Članak 24. ESPR-a propisuje obavezu za određene sudionika tržišta da izvijeste o količini neprodane potrošne robe koju uništavaju, i o razlogu za to. Za poduzeće od 10 do 100 zaposlenih to praktički znači da uništavanje zaliha više ne može biti interni, nedokumentiran odluka čim se ta obaveza primijeni na neku produktnu grupu: tada mora biti moguće vršiti brojčani pregled, razdijeljen prema razlogu (pretilurnost, povrati, otkloni u kvaliteti, kraj životnog ciklusa, i slično).

Moguća zabrana uništavanja za određene produktne grupe

Članak 24. otvara i put prema zabrani uništavanja neprodane potrošne robe, koja se razrađuje po produktnoj grupi kroz delegirani akt. Takva zabrana ne vrijedi automatski za sve proizvode koji padaju pod ESPR — mora se posebno utvrditi. Za aluminijske polufabrikate trenutno nije objavljen delegirani akt koji to uređuje. Što bi takva zabrana konkretno značila za ovaj sektor, i hoće li uopće doći do nje, sada se ne može reći.

Iznimke i uloga manjih poduzeća

Članci 23. i 25. dozvoljavaju prostor za iznimke, uključujući one vezane uz veličinu poduzeća i situacije u kojima je uništavanje razumno jedina opcija (primjerice pri rizicima za sigurnost). Kako će se te iznimke točno popuniti — koja veličina poduzeća, koji slučajevi — i dalje se određuje na razini EU-a. Za srednje veliko poduzeće sada je prije svega važno znati da postoji razlika između općenite obaveze izvještavanja i mogućne zabrane, i da se oboje posebno utvrđuje po produktnoj grupi.

Odnos prema digitalnom produktnom pasošu

Postoji neizravan povezanost između tog dijela ESPR-a i produktnog pasoša. Pasoš bilježi podatke o proizvodu od trenutka kada je stavljen na tržište; ako proizvod nikad nije prodan i ipak bude uništen, ostaje pitanje što se događa s pripadajućim podacima pasoša. To još nije razrađeno. Tko se pita što digitalno produktno putovnice za aluminij točno sadrži, nalazi tamo osnovu; pravila o uništavanju njezin su dodatni, odvojen komad propisa unutar iste uredbe.

Gdje se u praksi ide naopako

Nekoliko situacija u kojima poduzeća nenamjerno mogu naići na ta pravila, ili prerano izvući zaključke:

• Zalihe se uništavaju bez registracije razloga. Čim se obaveza izvještavanja za neku produktnu grupu aktivira, naknadna rekonstrukcija što je i koliko uništeno teža je nego vršenje evidencije u trenutku samome.
• Pretpostavka da zabrana već vrijedi iako nema delegiranog akta. Neka poduzeća anticipiraju izvještavanja iz drugih sektora (kao tekstilni, gdje je ta tema duže prisutna) i pogrešno zaključuju da isto već vrijedi za aluminium.
• Zbrka između "neprodano" i "odbijeno iz razloga kvalitete". Materijal koji je odbijen zbog tehničkog nedostatka pada u drugačiju kategoriju nego viškovna, prodajna zaliha — razlika je relevantna za način na koji se mogućna buduća obaveza mogla bih razriješiti.
• Nema razlikovanja između vlastitih zaliha i zaliha kupca. U odnosima s dobavljačima nije uvijek jasno tko bi prema budućoj regulaciji bio odgovoran za izvještavanje: proizvođač, uvoznik ili strana koja na kraju uništava zalihu.
• Odluke o uništavanju donose se decentralizirano (na radnom mjestu ili u skladištu) bez da postoji centralni pregled. To otežava sastavljanje izvještaja na kraće vrijeme ako se to zatraži.

Što možete bilježiti

Bez da već postoji konkretna obveza za aluminij, moguće je sada već položiti temelje koji se kasnije mogu koristiti:

• Interni pregled uništenih neprodate zalihe, s datumom, količinom i razlogom — čak i ako to još nije obavezno.
• Ustaljena radna praksa za razlikovanje uništavanja zbog preproizvodnje, povrata i odstupanja u kvaliteti.
• Dogovori s dobavljačima i kupcima o tome tko prati koje podatke o zalihama, posebno kod aluminija koji ide kroz više karika u lancu.
• Bilješka uz koje proizvodne grupe (profile, ljevotine, aluminij za pakovanje) je eventualna budućna delegirana uredba najčešće primjenjiva, tako da praćenje novih propisa može biti usmjerenije.

To se nadovezuje na šire pitanje što se može napraviti već sada dok pravila još nisu konačna: ne čekati dok obveza oficijalno ne stupi na snagu, nego administrativnu osnovu unaprijed srediti. Za poduzeća koja se konkretno pitaju kako se to odnosi na materijal koji je već u skladištu u trenutku stupanja na snagu novih pravila, postoji poseban pregled o što učiniti sa zalihama aluminija koje već postoje kada pravila stupaju na snagu. A budući da se ovaj dio ESPR konkretno oblikuje samo kroz dodatne propise po proizvodnoj grupi, korisno je znati što je delegirana uredba točno i zašto ona određuje što se očekuje od poduzeća — tek nakon njezine publikacije postaje jasno je li aluminij, i kako, predmet zabrane uništavanja ili obveze izvještavanja.